NATO bombardovanje Jugoslavije1999. godine
Posle čuvenog govora Slobodana Miloševićca na Gazimestanu, moja mama je spakovala konzerve, dokumenta, nešto malo zlata i još poneku stvar u malu tamnoplavu putnu torbu. Bila je ubedjena da nam predstoje teška vremena i da će nam jednog dana zatrebati.
Skoro deset godina ta torba je stajala u predsoblju. Ponekad je moja mama nju prepakivala, pregledala, ponešto iz nje uzela ili dodala.
I tako skoro deset godina.
Tog 24.03.1999. čim su zavile sirene, ja sam utrčala u kupatilo da operem zube (?!) dok je moj tadašnji dečko uleteo iza mene i zgrabio dezodorans. Mladost, ludost: oboje smo pomislili da ako ostanemo zakopani u prepunom skloništu bar budemo čisti i sveži 🙅♀️
Mama je u šoku stala ispred kupatila, posmatrajući nas dvoje i glasno negodujući, a ja sam spazila da u ruci drži - plavu torbu.
Plava torba nas nije spasila, i u sklonište smo otišli samo nekoliko puta. Ali za mene je ostala simbol nesigurnih godina u kojima sam odrastala.
Nakon toga, nikada nisam kupila kofer plave boje. Svi su crveni.
Osiromašeni uranijum i strah
Tokom tog strašnog bombardovanja Beograda i Jugoslavije1999. godine najradje sam provodila vreme učeći, spremajući ispite. Sećam se jednog predavanja kao da je bilo juče. Profesorka je izvan redovnog plana i programa odžala predavanje povodom tada aktuelne teme – osiromašeni uranijum. Tada nisam mogla ni da zamislim da će se o toj temi pričati još decenijama nakon bombardovanja.
Nameravala sam da napišem tekst o uranijumu, kako o onom prirodnom koji je sastavni deo omotača zemlje (koncentracija U je 40 puta veća od srebra), koji se nalazi u vodi koju pijemo i u biljkama koje jedemo, koji udišemo, tako i o osiromašenom uranijumu koji nastaje eliminisanjem većeg dela radioaktivnog izotopa prirodnog uranijuma. Ponoviću. Eliminisanjem većeg dela radioaktivnog izotopa prirodnog uranijuma! Znači da ono što ostaje jeste OSIROMAŠENI uranijum (eng. depleted) koji sadrži samo trećinu (!) radioaktivnog izotopa od prirodnog uranijuma i zbog toga spada u izuzetno slabe radioaktivne materijale. Medjutim, shvatila sam da je o osiromašenom uranijumu već sve rečeno i napisano, ne znam šta bih značajno ja mogla da dodam.
Pored svih zdravstvenih problema koji se često neopravdano pripisuju osiromašenom uranijumu, čini me se da je jedan drugi problem još izraženiji i daleko važniji - STRAH.
Razumljivo je da sam pojam radioaktivnost u svima nama izaziva osećaj straha, međutim, strah nije uvek opravdan.
U današnjem svetu, gde svako teži formiranju sopstvenog mišljenja o svemu i svačemu, sposobnost razlikovanja stava utemeljenog na činjenicama od neosnovanih tvrdnji je izuzetno važna.
Naravno da je svako narušavanje prirodne ravnoteže potencijalno problematično, i zahteva našu pažnju. Medjutim, svako od nas je odgovoran da izbalansira mišljenja onih koji zadovoljavaju odredjene interese, sa stavovima stručnjaka baziranim na naučnim činjenicama.
